Пређи на главни садржај

Постови

Da li ste spremni da ovog trenutka predate svoj mobilni telefon nekome?

  50 sivih na Balkanu      anonimni autor Da li ste spremni da ovog trenutka predate svoj mobilni telefon nekome?  Da li možete da zamislite dan bez svog mobilnog telefona? Bez ijedne poruke, poziva, drustvenih mreza, bez fotografisanja, puštanja muzike, igrica... Možete li? Sigurno? Probajte pa javite kako je prošlo. Činjenica je da smo postali zavisni od mobilnih telefona, ja prva, priznajem, ne mogu da zamislim dan bez njega. Pun je fotografija, naravno, raznih aplikacija, preko njega sam u kontaktu sa ljudima, preko njega čitam, pišem...  Kao i mnogi, ne volim da mi se dira isti, pogotovu ne bez moje dozvole. Telefon je vrlo privatna stvar i kao sto ne diram tudje, ne dozvoljavam ni da neko dira moj.  E sad, zamislite da se nadjete u situaciji da je vaš telefon "na izvolte" nekoj NN osobi. Šta vam prvo prolazi kroz glavu? Fotografije? Poruke? Hmm? Moj telefon se iznenada ugasio. Svi moji pokušaji da ga vratim u ž...

To je ta!

50 sivih na Balkanu , anonimni autor "Pogledaj je!" "Vidim je. Šta s njom?" "Pa to je ta!" Aha, to je ta, razmišljam. Ta neka mnogo zla ženska osoba, a trenutno je njena krivica što postoji, očigledno, drugo objašnjenje nemam. Marija i ja smo posle razgledanja izloga, krpica, čizmica i ostalih ženskih stvarčica, odlučile da predahnemo u bašti kafića uz kafu, i baš tad je naišla ta Zla žena. Marija je u momentu promenila izraz lica. Sreća je bila da nema lasere u očima jer bi ova u trenutku pala mrtva sa probušenom lobanjom. Žena prosečne visine, sa dugom smedjom kosom prošla je pored nas. Pristojno obučena, našminkana ništa preterano. Ništa provokativno. Ipak, bila je zla. Zašto? Zato što joj je Marijin dečko pisao. Sram je bilo, zavela ga je kvarno, omadjijala kao neka veštica i navela da joj piše, da bi ga onda lepo odbila. Zaista je zla. Zavela pa otkačila. Naravno da Marija ima prava da je mrzi jer postoji i privlači pažnju nj...

Nije taj dan bio ništa drugačiji

 50 sivih na Balkanu,  Dragana Đorđević Nije taj dan bio ništa drugačiji, nije bilo razlike u rasporedu obaveza, nije bilo razlike ni u tome kako se osećam, bar sam tako mislila. Slobodno vreme uvek koristim za šetnju i danas sam krenula već poznatom stazom, ali nešto me je teralo da idem dalje. Staza je vodila do podnožja brda, ipak šetnja mi je danas delovala kratko, želela sam dalje i odlučila da krenem uz brdo. Probila se kroz šumarak i izašla na neki proplanak, nije bio mnogo veliki ali je pružao prelep pogled na stene i rečicu u daljini. Dan je bio sunčan i topao, nebo vedro i plavo, tek po neki beli oblačić je lagano lebdeo, vazduh je bio čist, opijao je zajedno sa suncem. Sela sam na travu i zagledala se u oblike oblačića. Bilo mi je drago da sam produžila šetnju, prijala mi je. U jednom momentu shvatila sam da nisam sama. Desno od mene videla sam prvo siluetu žene. Nije gledala u mom pravcu, čak mi je bila okrenuta ledjima, stajala je i gledala ...

Trešnja

  50 sivih na Balkanu                              Dragana Đorđević Možda sam izuzetak i možda je nekom čudno ali ja umem da se vežem za mesta, za drveća. To su mesta gde imam potrebu da odem da se bukvalno odmorim. Pet minuta mira i tišine tu mi dodju kao restart. I tako imam jednu omiljenu vrbu, ali o njoj nekom drugom prilikom. Ovog puta pišem o trešnji. Podstakla me je jedna žena da pišem o tome i hvala joj. Tu trešnju je zasadio moj otac. Svojoj deci i unucima i tako je ostavio uspomenu svima nama. Setićemo ga se svaki put kad budemo sedeli pod njom ili brali njene plodove. Moja deca će tu da nauče da se grane ne lome kako bi i dogodine rodile, kao što je on to naučio brata i mene. Nalazi se na samom ulazu u dvorište kuće u kojoj sam odrasla. Obično bi se pored nje parkirali kad smo dolazili u goste. I baš zato, bila je nemi svedok naših sastanaka i rastanaka. I niko na nju tada nije obraćao pa...

Verujete li u snove

50 sivih na Balkanu, anonimna autorka Da li verujete u svoje snove? Da li su oni predskazanje? Da li vam se desilo da sanjate nešto i da se to što sanjate desi? Odgovori su individualni. Za mene snovi nose neku poruku, imaju neko značenje. Sanjam često. Snovi su mi vrlo čudni. Uglavnom neka jurnjava, planine, padovi i usponi. Neki su se čak desili i na javi. Znate onaj osećaj kad vam se nešto dešava, a vi znate šta će dalje biti, sve vam je poznato. Jedan neobičan san ću podeliti sa vama.  Noć. Ulazim u stan. Nepoznat mi je, a znam da je moj. Sobe polukružne. Takvih zgrada nema u mom kraju. Osećaj mi poznat. Već sam ga jednom sanjala. Dopiru zvuci muzike sa harfe od spolja. Prilazim prozoru. Prizor je neverovatan. Vile i vilenjaci plešu. Voda koja se sliva iz fontana žubori. Ptice sa okolnog drveća cvrkuću. Opojni miris prelepog cveća ulazi mi u nozdrve. Uživam. A onda odjednom voda nestaje, zemlja puca praveći pukotine, a vile i vilenjaci se pretvaraju u grozna čudovi...

Proleće nas spaja

Anonimni autor  50 sivih na Balkan, nastavak teksta I dalje ne volim zimu "Zar nije prelepo, za razliku od tvoje zime? Vidiš svo to šarenilo, vidiš priroda se opet budi i vraća se život. Nema ničeg lepog u tvojoj zimi u njenom belilu i hladnoći koja se bila uvukla čak i izmedju nas. Proleće nas spaja. Donosi sunce i to sunce greje, topi led i budi emocije. Osećaš i ti to, znam. Zajedno već zaboravljamo zimu i sve ono što nas je mučilo i gušilo otišlo je zajedno sa snegom." -Danas želim da ti ispunim jednu želju. -Smem li da znam koju?  -Ne. Biće to iznenadjenje i zato te molim da ne postavljaš previše pitanja. Prihvatila sam, srećna što zaista medju nama više nije bilo zime, rasterali smo sve oblake i sunce nas je grejalo. Krivudavi put vodio je duboko u šumu. Ćutala sam i nisam postavljala pitanja kao što sam obećala, ćutao je i on mada sam primetila da mu na licu igrao osmeh. Uvek sam u takvim situacijama želela da mogu da vidim i čujem o čemu razmišlja. Zaus...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...