Пређи на главни садржај

10 stvari koje ne želite znati o Londonu a nikog niste pitali...a i zašto bi

Deo svog života sam proveo u Notingemu, deo u Kentrberiju ((Canterbury (neki će prvo pomisliti na Canterbury tales)). Igrao sam se u Šervudskoj šumi, doživeo prvi poljubac na stepeništu Šekspirove kuće (neke u kojoj je navodno boravio deo svog života, tako piše na tabli), prošetao sam se kroz radničko naselje u Mančesteru i bio na dokovima u Liverpulu, stajao na stenama Dovera i gledao prema kontinentu. Za opkladu sam prošetao Pekamom (Mućke se dešavaju u njemu ali nisu imali hrabrosti da tamo snimaju), pojeo sendvič u Sandwich-u, navijao sa navijačima Totenhema i Arsenala ali nikada nisam shvatio otkud engleskom vrhu tolika doza arogancije i hipokrizije.



Mislite da su vicevi o Englezima stvarno samo vicevi? Varate se. To su samo crtice iz njihovih redovnih događanja. Običan život. Pored tolike koncentracije snobizma sasvim je normalno da postoji i ona druga strana. Genijalni umetnici, glumci, pisci. Engleske serije su najbolje. Savremeni engleski pisci, čak i oni koji se bave stripom kao književnošću su ispred celog sveta. Jednostavnost kritike hipokrizije savremenog društva bez suvišnih reči, bez negativizma.


Simbol konzervativne Engleske je svakako Bakingemska palata kao i Westminster sa Big Benom. Svi znaju za smenu straže. Crveni mundiri sa besmislenim šubarama, naoružani. Izgledaju kao igračke, limeni vojnici. Ustvari, ne znam razlog ali liče mi na Babuške. Deluju smešno. U njihovoj blizini je naravno do zuba naoružani pripadnik Metropolitan Policije. On ne deluje smešno. Deluje opasno.




Westminster. Mislio sam da ostavim samo tu reč kao celi pasus ali ne mogu a da malo ne lajem. Kada sam prvi put video Westminstersku palatu i Big Ben, Westminstersku opatiju, mostove na Temzi, video sam i demonstrante u parku preko puta, odmah uz spomenik Čerčilu. Sada 35 godina kasnije sve je isto. Palata je tu, Big Ben je tu a tu su i demonstranti. Čak ni tema protesta nije promenjena. U Engleskoj se ne menja ništa.


Westminster je svetski epicentar nepravde i netolerancije. To je inače i svetski centar poziva na toleranciju. Kajzer Vilijam je rekao za Engleze: Vi Englezi ste kao divlji bikovi...vidite crveno svuda. Rekao je još nešto: Engleska je najrevnosnija u kritici rušenja ljudskih prava iako su oni sami najrevnosniji u njihovom kršenju. Centar toga je Westminster. Što se tiče arhitekture to je jedna od građevina koje se moraju videti (naravno ko može).



Omiljena scena iz filmova. Westminster leti u vazduh. Alan Moore, napisao je: Zgrada je samo simbol, kao i čin njenog uništenja. Ljudi daju moć simbolima. Sam simbol je beznačajan ali sa dovoljno ljudi može da promeni svet. Westminster je promenio svet, na gore. Ljudi kao Daglas Norton Adams, Hugh Laurie, David Bowie, Banksy-Harsh, Roid, Bridget Riley, Tracey K. Smith, Joan Wickersham, David Mitchell i ostali menjaju svet, na bolje. Neki menjaju iako više nisu živi.



Nil Gejmen: Britanski monetarni sistem - dva fartinga=jedan polu peni, dva polu-penija=1 peni. 3 penija=troparčević, dva troparčevića=šestoparac. 2 šestoparca=1 šiling ili bob. Dva boba=1 florin. Jedan florin i šestoperac=pola krune. 4 puta pola krune=novčanica od 10 šilinga, dve novčanice od 10 šilinga=1 funta (240 penija), jedna funta i jedan šiling= 1 gvineja. Britanci su dugo odolevali da ne uvedu decimalnu valutu jer su smatrali da je suviše komplikovana.



Oni jednostavno moraju biti nešto suprotno od Francuza, koliko god to bilo glupo. Istorija im je isprepletena. To se možda jasnije vidi u Francuskoj, na Loari. Englezi obožavaju Monarhiju i Demokratiju i ubeđuju čitav svet kako je moguće da oba postoje odjednom na istom mestu. Svoju demokratičnost iskazuju time da ismejavaju Kraljevsku porodicu i Lordove a svoju monarhičnost time da, sem Kromvela delimično, nikada nisu uradili ništa u korist Demos Kratos-a.



Nekom pametnjakoviću je palo na pamet da usko stručni medicinski sastanak smesti u Dekanat Westminsterske Opatije. Kasnije saznajem da je taj pametnjaković naturalizovani Englez indijskog porekla. Kome bi drugom palo na pamet da dvesta najkvalitetnijih ljudi iz celog sveta a iz jedne specifične radiološke oblasti smesti u prostor gde Benediktanski sveštenici uče pevanje? Poznato je koliko se sve Crkve ovog sveta slažu sa mediciom a posebno sa usko dijagnostičkim delom koji eto uzrok bolesti vidi drugačije.


I dalje ne razumem njihovu netrpeljivost ka strancima. O sebi misle da previše piju, da su netolerantni, da se previše žale, da su netolerantni prema ostalim slojevima društva, da su lenji, da se loše hrane, da su grubi, da su šovinisti i da imaju loše zube. Ko sam ja da ih razuveravam?

nastaviće se...London uzvraća udarac

Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...