Пређи на главни садржај

Hyde Park

Nijedna slika, nijedna reč, nijedan prikaz, ništa stvoreno ljudskim umom ne može da pripremi nikoga za London. Nisu smišljene takve reči, nisu smišljene takve slike. Postoji nekoliko gradova koje reči i slike ne opisuju, Moskva, New York, Dubai, New Delhi, Bangkok ali broj jedan je London. Slike samo stvore utisak da je nešto poznato, rečima se ne veruje. London prkosi umu.




Posle "obilnog" doručka izlazimo iz hotela. Pogled mi se uglavnom zadržava na prodavnicama hrane sve do ulaza u Hyde Park. Ogroman je, lep je, nestvaran je. Osećaj je verujem isti kao kada se naiđe na oazu u pustinji. Ustvari taj osećaj znam, nije isti, tip osećaja je isti. Nešto što odudara, kao spa centar u ključalom vulkanu. Jezero, skulpture, šetači, trkači. Dan je sunčan u Londonu. Život je lep.
Princeza Dajana je trčala ovom stazom. Piše. Piše na asfaltu na stazi u parku. Ubrzo klupa. Princeza Dajana je odmarala na ovoj klupi. Ubrzo natpis. Princeza Dajana je dolazila iz ovog smera. Već počinje da smara. Princeza Dajana je puštala bicikliste da prođu ovde. Pa da li je ona bila meksička princeza ili Lady D.? Kada je toliko obožavate što je ubiste onda?

 Stvarno mi deluje licemerno. Znam da je u blizini Kensington, gde je navodno živela. Deluje mi kao vrhunska hipokrizija. Sve slike princeze i njenog muža su slikane kao da je on za glavu višlji od nje a u stvarnosti je bilo niži. Tako mi i ovo glupiranje sa natpisima izgleda. Hrana nečiste savesti, dodvoravanje podanicima. Nisam ljubitelj kraljevske porodice, da sam Škot glasao bih za nezavisnost.


 Nije bilo istog dana ali u svakom pogledu spada u Hyde Park. Speakers' Corner. Da li sam se mogao uzdržati a da se ne oprobam kao govornik? Naravno da nisam. Takva prilika se ne pruža često u životu. Neki tip je govorio o tome da svetom vlada jedna vlada. Vlada demona. Dok je silazio ugrabio sam priliku da se popnem na njegov podijum i pričao sam. Nije važno šta. London, Hyde Park, Speakers' Corner a ja, ja govorim. I neko sluša.




Ne skrećemo sa staze kojom smo krenuli. Ne znam da li bi time otišli negde nepotrebno. Odjednom ispred nas...u nedostatku prave reči, spomenik a preko puta je Royal Albert Hall. Spomenik je znači Albert Memorial. Visok je 54 metara, ima ko zna koliko figura a dominira zlatna statua Princa Alberta. A on je samo ukras ispred Koncertne Dvorane. Da li je to dovoljno opisuje?


Zanimljivo je i ko je bio taj Princ Albert. Pokojni muž Kraljice Viktorije, otac njene dece, ukupno devet. Isto godište kao Viktorija, na svet ih je donela ista babica, nju u Engleskoj, njega u sadašnjoj Nemačkoj. Za života je važio za veliku potporu Kraljici a umro je od tifusa u 42. godini života. Pare za ovaj spomenik su, naravno, narodne. Memorijal ima dve grupe skulptura, dve kompozicije. Prva predstavlja četiri stuba Engleske tog doba - zemljoradnju, trgovinu, inžinjerstvo i manufakturu a druga grupa 4 kontinenta - Afriku, Ameriku, Aziju i Evropu. Albertova statua je prekrivena zlatom.


Royal Albert Hall je neka vrsta srca zvanične engleske kulture. U njemu je čak bila održana i Pesma Evrovizije, ono kad je bila u Engleskoj, davna prošlost. Stalno u dvorani su Horske Svečanosti, BBC Promm, Tenis čak i Cirque de Soleil. Albert je naravno bio Nemac.



Nastavljamo peške ka Temzi i Westminsteru

Коментари

  1. #onokad, šetaš parkom i stazom kojom je šetala jedna princeza!!! Englezi su definitivno, po meni, izmislili snobizam, a vi to maestralno opisujete ovim redovima.

    ОдговориИзбриши
    Одговори
    1. Hvala Vam puno, izmislili su oni i licemerje, gordost, taštinu. Dugujemo im puno toga

      Избриши
  2. Super su mi ovi putopisi. Ali još kad bi slike bile malo veće, bilo bi bajno! :-)

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Prijavi nasilje - zakon je na tvojoj strani

  Zakon kao slovo na papiru jeste na strani žrtve, ali tu nastaje jedan problem, u praksi je sasvim drugačije. Broj prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja: 2025. godina Na nivou Srbije se procenjuje da je bilo više desetina hiljada prijava. Primera radi, u jednom gradu (Kragujevac) bilo je preko 1.000 prijava u toku godine.  Na nivou države, prema ranijim trendovima tužilaštva i policije: godišnje se evidentira približno 25.000 – 30.000 prijava nasilja u porodici  2026. godina (do sada) Pošto godina još traje, nema konačnog broja Ali prema istom tempu: do sada (prvih nekoliko meseci) procena je 10.000 – 15.000 prijava. Ukratko godišnje: ~25k – 30k prijava 2020–2025 ukupno: ~160k+ slučajeva realni broj nasilja je značajno veći! Kako su slučajevi raspoređeni (procena) Veći gradovi (npr. Beograd, Novi Sad, Kragujevac, Niš) čine oko 55–65% prijavljenih slučajeva ali imaju i veći deo populacije (~60%) Kada se gleda po glavi stanovnika: stopa je niža ili približno ista ne...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...