50 sivih na Balkanu 9/50
Laganim korakom dolazim do zgrade. Osvrćem se na trenutak. Još je tu. Gledam u pravcu njegovog automobila i osmehujem. Ulazim u stan. Zatvaram vrata. Gledam svoj odraz u ogledalu. Vidim sebe nasmejanu, srećnu. Leptirići su tu. Neka su. Uzbuđena i zbunjena istovremeno. Ljubavna idila se nastavlja. Zakazano sledeće viđenje za tri dana.
Jutro. Kafa. Laptop. Lagana muzika. „Sutra ću ga opet videti“ mislim u sebi. Pri samoj pomisli na njega moje telo preplavi toplina. Prelistavam novosti na poznatoj društvenoj mreži čisto da vidim šta ima novo. Prolazi mi misao „ ajde da malo istražujem“ . Ukucavam njegovo ime i prezime. Izlazi prvi on, a zatim niz nepoznatih osoba. Izlaze svi oni sa istim prezimenom. Na jednoj slici se oči zadržavaju. „Nemoguće!!!“ mislim, pa opet kliknem na sliku da uvećam. Suze naviru. On u naručju druge žene. „Ne mogu da verujem!!!“ izgovaram naglas. Prelistavam druge slike, njih dvoje zajedno, zagrljeni, zaljubljeni, nasmejani, srećni. Muti mi se vid od suznih očiju. Gledam komentare: „Uživajte dok ste mladi.“, „Prelepi“ itd. Očaj. Tuga. Bol. Pomešana osećanja.
Stiže poruka na telefonu „Srećo, jedva čekam da te vidim. Ljubim te.“ „Koji skot“ mislim u sebi. Kopiram njen link i pošaljem ga njemu uz poruku „ Nemoj više da si me zvao ili slao poruke.“ Muk u sobi. Plačem. Ne mogu izdržati ovu bol. Duša boli. Telo se raspada.
Danima nisam pri sebi. Nakon 3 meseca dopisivanja, sad nema više ništa, ni poruke: „Izvini, pogrešio sam.“ Ili „ Kriv sam. Oprosti.“ Zurim u telefon. Listam njegove poruke, plačem i počinjem da brišem. Nevešta u brisanju, greškom mu pošaljem poruku koju je on meni poslao. „ O, neeee !!!“ počinjem da se ljutim na samu sebe. Pokušavam da izbrišem poslatu poruku dok nije video, ali ne vredi. Bio je brži. Stiže jedno znak pitanja s njegove strane.
„Greška, izvini. Brišem poruke. Umesto da je obrišem ja sam ti greškom poslala.“ odgovaram na poruku.
Stiže poruka od njega :„Ok. Označi štiklicom sve poruke i pritisni samo delete. I gotovo. Biće sve obrisano.“
„Hvala puno na uputstvu.“ odgovaram.
Dva dana kasnije. Posao. Pauza za kafu. Stiže poruka. Uzimam telefon. Klikćem na poruku koju mi je poslao jedan prijatelj da je otvorim. „Ne, nemoj to da mi radiš, molim te!!!!“ Pokušavam da prekinem poziv. Telefon se blokirao. „Gde baš njega da pozove?!“ Para mi izlazi na uši, oči ključaju od besa. Nekako sam uspela da prekinem poziv. Već u narednoj sekundi me on zove. Gledam u telefon. Neću da se javim. Kolege me pitaju što se ne javljam. Izlazim iz prostorije. Javljam se.
„Izvini, znam da mi nećeš verovati, ali moj telefon je nešto poludeo, umesto da otvorim poruku, on se blokirao i tebe okrenuo. Ti si bio zadnji sa kim sam se čula. Stvarno je tako bilo.“
„Ok.“ – odgovara.
Spuštam slušalicu. Opet zvoni telefon. Opet on. Neću da se javim. Telefon uporno zvoni. „Znaš ga. Neće prestati da te zove dok se ne javiš. Tako je bilo prošli put kad nisi htela da razgovaraš sa njim, imala si 40 propuštena poziva od njega.“ mislim u sebi. Javljam se. Drsko odgovaram:“ Šta hoćeš, jesam ti objasnila šta se desilo? Šta ti nije jasno?“
„Samo sam hteo da ti kažem kako je lepo čuti opet tvoj glas.“ -odgovara
„Do viđenja! Nemoj više da me zoveš!“ otresito mu kažem.
Opet zvoni telefon. Ista priča. On. Ne javljam se. Uporno zvoni. Podižem slušalicu.
„Izvini. Molim te, nemoj da spuštaš slušalicu. Samo hoću da ti kažem da mi je mnogo žao.“ čujem njegov glas s druge strane.
„Rekao si šta si imao. Nemoj više da me zoveš!“-odgovaram i spuštam slušalicu.
Nelagoda. Bol i radost. Tuga i sreća. Pomešano mi je sve. Telo drhti. Ne mogu da se smirim. „Zašto tako reagujem?“ mislim u sebi. Sad već ne znam gde sam i šta mi se događa. Kivna na sebe i svoj telefon. Opet osećam toplinu u telu. Ko bi me razumeo, kad samu sebe ne mogu da shvatim.
Mesec dana je prošlo. Opet sam našla svoj mir. Nema više poruka, višesatnih razgovora. Nema više njegovog lika na mom telefonu. Ali u srcu i dalje postoji. Tu je, sakriven, čeka svoj trenutak kada će se opet pojaviti i opet napraviti haos u mom životu. Telefon je zasvetleo. Stigla je poruka. Otvaram je. On! Čitam: „Želim tebi i tvojoj porodici srećne predstojeće Uskršnje praznike.“ „Da li da odgovorim ili ne?“ razmišljam u sebi „ Odgovoriću, ipak mi je čestitao Uskrs, nema smisla ne odgovoriti.“ Pišem poruku: „Hvala.“
Da li se to sudbina poigrava sa našim životima? Da li postoji nešto što nas uvek vraća na početak? Ne znam, videćemo.
Još ošamućena od totalne anestezije nakon male hiruške intervencije uzimam telefon sa stočića u bolesničkoj sobi. Prolazi mi misao „Danas mu je rođendan.“ Krećem da pišem poruku „ Srećan rođendan. Želim ti sve najbolje.“ Pritiskam send na telefonu. Ubrzo tonem u san. Kad sam došla sebi od anestezije, setim se šta sam uradila. Brzo uzimam telefon. Hoću da obrišem poslatu poruku. Kasno je. Odgovor je već stigao. „Hvala. Kako si, šta radiš?“ Odgovoriti ili ne. Šta sad?! Kriva sam. Prva sam poslala poruku. Odgovaram. „ Setila sam se da je danas tvoj rođendan. Još sam ošamućena od anestezije. Verovatno ti ovako ne bi ni čestitala rođendan. Kriva je anestezija.“
Opet se vraćamo na isto. Svaki dan telefonski pozivi, pisanje poruka. „Došao bih da te vidim.“ jedna njegova poruka od mnogih poslatih. „Ne, ne želim da dođeš. Znaš i sam zašto.“ moj odgovor na njegovu poruku.
Dani su mi brže prolazili u bolnici. Ubrzo sam izašla, a on je uvek bio tu. Znao je svaku moj bol, svaki skinuti konac sa moje rane, kada me rana peče i boli. Ali nije znao za bol moje najteže rane, rane na mom srcu. Ta rana neće tako lako zarasti, na srcu će zauvek ostati ožiljci. Nastavili smo tamo gde smo stali, sati i sati razgovora telefonom. Grabio je svaki trenutak da me pozove. Pričao je o svojim osećanjima. Razgovarali smo otvoreno o svemu. Imala sam tu slobodu da mu kažem šta sam htela bez ikakvog ustezanja.
„Ti znaš da mi ne možemo da budemo zajedno.“ govorila sam mu „ Ne mogu da gradim svoju sreću na tuđoj nesreći. Nisam takva, to nisam ja.“ Osuđivala sam uvek prevare, krivila žene koje to rade. A sad postajem ja jedna od njih. Borba u meni svakim danom je sve jača. Razum kaže NE, srce kaže DA. Klackalica koja je svake sekunde prevagnula čas na jednu, čas na drugu stranu. Znao je on sve to. A opet ga to nije sprečavalo da me zove bilo kog doba dana ili noći. Čas me zove ujutru kad krene u kupovinu doručka sa ružom u ustima , čas noću kad se iskrada i krišom pozove da me vidi, čas kad se vozi biciklom, čas kad krene kod prijatelja.
Oboje smo ušli u začarani krug iz kog nema izlaza. Nesmotreno, ne znajući gde nas sve ovo vodi. Postoji nešto neraskidivo, jako, neobjašnjivo. Ni sama ne znam šta je to. Osećali smo oboje da ćemo jednog dana pući. Znala sam sve o njemu, sam mi je ispričao. Znao je sve o meni, sama sam mu rekla.
„Hajde lepo opiši svoja osećanja.“- rekao je preko telefona.
„Ne umem da ih definišem.“ – odgovorila sam.
„Znaš ti odlično, hajde lepo reci to naglas.“ -kaže.
„Znam da mi je lepo sa tobom“ -rekla sam.
„Ajde kaži to su dve reči, jedna od pet, druga od dva slova.“-rekao je.
Smeh s moje strane.
„ Ne znam da li je to. Nisam sigurna.“-odgovorila sam.
„Hoću da čujem. Ajmo zajedno. Počinje na V.“-nastavlja dalje“ Nije to toliko teško, ajde kaži VOLIM TE!“
Gledam ga i ne verujem. Jedva izgovaram „VOLIM TE.“
„Vidiš da nije teško reći.“ -rekao je.
Bomba u srcu, samo što ne eksplodira.
„Znaš da ne možemo biti zajedno. To je nemoguće!“-kažem.
„Znam. Imam osećanja prema tebi, ako su, neka budu tu. Zaključana su.“-rekao je, a onda počeo da peva:
„Ti moju sreću odnese tamo,
a srce tebe sve više voli.
Ostade tuga u srcu mome
I moje teške, preteške boli.“
Suze same kreću. Ne mogu da ih zaustavim. Bol se produbljuje. Srce steže. Boli rana, duboka rana na mom srcu.
Ljubavna drama se nastavlja.



Pa šta te briga? Šutni tog, ženo. Vidiš da te zeza
ОдговориИзбриши