Пређи на главни садржај

O životu i ljudima

50 sivih na Balkanu   1/50


Muškarci...žene... večita misterija... Rat na polju muško-ženskih odnosa. Današnje nazovi veze i parovi, brakovi... Da li je ljubav samo iluzija koju žene stvaraju željne pažnje, nežnosti, da budu voljene, a muškarci koriste njihovu slabost radi ostvarivanja ličnih interesa i zadovoljavanja već poljuljanog ega. 

Svi su oni istog kova kao da ih je jedna majka rodila, bez obzira na godine, boju kože, veru, zemlju porekla.... Balkanci, Evropljani, Amerikanci..... muslimani, pravoslavci, katolici, ateisti, protestanti.... od 30 do 50 godina... samci, večite neženje, oženjeni, razvedeni. Njihov je jezik isti bez obzira što se znakovno razlikuje. 

Cilj  takođe, naći žensku osobu koja će im podići moral, bilo intelektualno ili seksualno....znate na šta mislim....a kad naiđu na intelektualno jaku ženu koja ih matira u dva poteza beže....Toliko o njihovoj muškosti....jaki na rečima, slabi na delu. 



A da ne pričam o muškoj sujeti....Svi su oni uspešni u svom poslu, menadžeri, programeri, biznismeni, profesori, doktori, brokeri....muškarci sa zvanjem, iskustvom i znanjem....ostvareni u svakom pogledu... poslovno i privatno, a ipak emotivno prazni....pijavice koje žele samo jedno da se osete moćno... 

Moć, reč od samo tri slova a toliko jaka...moć nad suprotnim polom...moć nad nežnim ženskim bićem, srcem, mozgom...Željni izazova, igre, svega što će ih učiniti da se osećaju superiornijim, poželjnim, vrednim. Meta su im senzibilne, usamljene žene. Jadno...Kad osete odbijanje sve više se trude. Kad osete da su njihove gube interesovanje. 

Šablon isti, akteri različiti. Za njih je ljubav igra, partija šaha. Vuku poteze vrebajući sledeći potez s druge strane. Uvek imaju rezervni plan, šemu, a ako slučajno s druge strane imaju inteligentno superiorniju osobu, oni se jednostavno uplaše, zbune, ostanu bez rezervnog plana i naravno povuku. Valjda su navikli na žene koje igraju kako oni žele. Pa ne umeju drugačije. 

Žene se potajno nadaju da nisu svi muškarci isti i da će se pojaviti neko ko će iskreno da ih voli, da im pruži podršku, zaštitu, sigurnost...Imaš i njih različitih shvatanja, želja, potreba, ciljeva. 

Neke ostaju u „vezama“ jer se plaše samoće, nesigurnosti, nisu dovoljno hrabre da skinu ružičaste naočare i realno pogledaju stvari. Možda i vide, ali se prave da ne vide. Zato su spremne da svašta trpe i preživljavaju. Pitam se da li bih mogla biti u vezi ili braku sa muškarcem, koji me laže, vara, koji koristi svakojake bedne izgovore koje bi trebalo da sažvaćem i progutam. Moj odgovor je ne. 

http://alexkotlik.com/galleries/quick-portfolio/children-and-family-photography-on-location-session-3/


Živimo u virtualnom svetu, gde je sve imaginarno....nema više izlazaka u dvoje, zajedničkih šetnji, držanje za ruku, živih reči i dela. U tom svetu sve je idealno....ali da li je stvarno tako....Da li zatvaramo oči i uši da bi bili srećni. A da li smo zaista srećni i koliko. Prolazim gradom. U letnjim baštama i kafićima vidim stolove sa isključivo ženskim ili muškim društvom. Svi nešto zure u telefone, niko s nikim ne priča. U šta smo se pretvorili.....u mašine, robote. 

Ne pamtim kad sam videla da cela porodica, roditelji sa decom sede u nekom restoranu ili šetaju zajedno. Ima i njih, ne kažem da nema, ali se ne vide od ostalih. Retkost. 

 
                                                                           By Daniel Dashnaw

Jednom svom poznaniku sam dala savet da osveži svoje emocije prema svojoj ženi, da joj priredi iznenađenje i odvede na neko putovanje, samo njih dvoje, umesto što juri slobodne devojke i predstavlja se da je slobodan. Njegov odgovor na sve to je bio ... smeh...“ti me zezaš“ rekao mi je. „Ne, ozbiljno ti govorim.“ odgovorila sam. Takvih je sve više, nažalost. Oženjeni se ponašaju kao da su momci, a ovi slobodni kao da su oženjeni. Zamena uloga. 

Možda ćete pomisliti da sam ogorčena feministkinja....samo iznosim činjenice....na vama je da donesete zaključak. Ovo je samo moje viđenje stvari na osnovu mog ličnog iskustva. Svako ima pravo da živi kako hoće. Svako bira svoj put. Jedino možemo odabrati da li ćemo živeti stvarni ili virtualni život. Šah mat.


                                                                                                                        Vanja Najdanović



Коментари

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...