Drago mi je da predstavim još jednog autora. Ispovesti iznesene na ovim stranicama su je podstakle da nam podari svoje iskustvo. Uzbudljivo piše, pročitaćete već.
50 sivih na Balkanu 6/50
Kako izaći iz začaranog kruga? Kako izbrisati sećanja, emocije. Teška se bitka vodi između razuma i srca. Duh se slama, duša pati, telo gori. Kako narediti srcu da te ne voli, razumu da te ne pamti, kako izbrisati tvoj lik iz glave i srca.
Sve je počelo bezazleno. Sa jednim „dobro veče“, a kako će se završiti to ni sami ne znamo. Kraj je neizbežan. Pitanje je samo trenutka.
Delovalo je kao neka igra koja je povezala igrače sa suprotnih strana telefona. U početku neobavezni razgovori i upoznavanje jedno drugog, isprepletani sa razmenom mišljenja, iskustava. Krv ključa, uzbuđenje raste. Pitaš se kako izgleda, da li je takav kakvim se predstavlja.
Obostranu znatiželju ubrzo zamenjujemo video pozivom. I dalje sam u čudu. Vidim ga i on mene. Igra reči prelaze u igre slika. Tu je on. Tu sam ja, iako smo kilometrima daleko. „Kako bi volela da ga sad dotaknem“ pomislih u sebi. Razgovori traju satima, danima, nedeljama, mesecima. Uhvatila sam sebe u jednom trenutku kako jedva iščekujem njegov poziv. Navučeni smo oboje.
Jednog dana telefon zvoni. Poznati glas sa druge strane. Osmeh na mom licu, toplina u mom srcu.
„Evo me na benzinskoj stanici, da sipam gorivo i krećem kod tebe. Samo ću ti reći večeras od 17.30h ne planiraj ništa, rezervisana si za mene.“ -rekao je.
Ja u čudu izgovaram: „Ti se šališ, zar ne?“
„ Ne šalim se, ja ti ozbiljno kažem.“- odgovara.
„ Ali, nema potrebe da dolaziš, stvarno.“ - kažem.
On na to mi odgovara: „Koliko košta tvoje vreme, platiću. Od tebe tražim samo dva sata. Reći ću ti ono što imam da kažem i odlazim. Samo ti to tražim. Ništa više. Ukoliko ne pristaneš dolazim na tvoja vrata. Pa ti biraj da li hoćeš da izađeš sa mnom ili da ti se pojavim pred vratima.“
Šta mi je drugo preostalo nego da prihvatim. Panika kreće. „Šta sad da radim?“ mislim u sebi. Zovem drugaricu, molim je za pomoć.
„Moraš da me pratiš u stopu, da budeš u mojoj blizini.“- pričala sam joj. Pristala je.
17.30.h telefon zvoni. Javljam se.
„Stigao sam. Čekam te ispred hotela.“ – govori on.
„Stižem za 10 min.“ – odgovaram.
Srce lupa ko ludo. Dlanovi se znoje. Kolena klecaju. Svašta mi prolazi kroz glavu. Nekako sam uspela da stignem do hotela. Vidim ga. Stoji krupan muškarac, obrijane glave, baš onakav kakvog sam ga i videla preko telefona. Pružamo ruku jedan drugom, izgovarajući naša imena.
A onda sledi zagrljaj. Zgrabio me je čvrsto, kao da ne želi da me pusti, da slučajno ne pobegnem. Odlazimo do obližnjeg restorana. Biram mesto blizu moje drugarice, da mi je tu blizu. Sedimo jedan preko puta drugog. Gledam ga i dalje ne verujem mojim očima.
„Hoćeš da te uštinem da poveruješ da sam tu, da vidiš da ne sanjaš“ -kaže mi sa osmehom na licu.
Jezik imam ali kao da ga nemam. Paralisana od glave do pete. „Prešao je 760 km. samo da bi me upoznao“ prolazi mi kroz glavu. Muzika u pozadini, opuštena atmosfera, sve je idealno. Kao da sam u nekom snu, kao da se to događa nekom drugom. Prilazi konobar. Naručujemo hranu.
Pitam ga: „Šta si hteo da mi kažeš? Da čujem? Vreme teče, imaš još sat i po vremena.“
Na moje postavljeno pitanje odgovara: „Hteo sam da vidim da kako izgledaš u stvarnosti.“
„I?“ - pitala sam ga.
„Ista si kao kad smo se videli preko telefona. Samo je sad osećaj još lepši.“ -odgovara.
Vreme brzo prolazi. Pričamo, smejemo se. Osećaj je prelep.
„Prošlo je dva sata, tvoje vreme je isteklo. Moram da krenem.“ -kažem kroz smeh.
„Kaži koliko treba da platim za još sat, dva? “ – odgovara sa osmehom.
Sedeli smo do dugo u noć. Razmenjivali poglede, osmehe. Omamljena njegovim rečima, pokretima, pogledima, osmesima osećala sam se kao na sedmom nebu. Dolazi konobar, plaća račun.
„Gde me sad vodiš ?“- pitao me.
„ Nigde. Ti ideš u hotel, a ja svojoj kući.“ - odgovorila sam.
Šetamo centrom grada. U jednom trenutku me hvata za struk, uzima mi ruku i počinjemo da plešemo. Ljudi prolaze. Okreću se. Gledaju nas. Nas dvoje plešemo kao da smo sišli sa nekog filmskog platna. Vrti me u krug. U jednom trenutku me spušta dole.
„Ti si lud! Prekini, molim te. Ljudi nas posmatraju.“ - kažem mu.
Gleda me u oči i kaže: „Da, lud za tobom! Hoću da to svi čuju.“
Osećam njegov dah na mom licu. Gledamo jedan drugog pravo u oči. Počinje da mi drhti telo od uzbuđenja. Podiže me. Nastavljamo da šetamo. Držimo se za ruke, kao da smo već par, iako se još nismo ni poljubili. Smejemo se.
Ispred mene izlazi grupa mladića. Među njima, moj bivši dečko. Skamenjenog lica, sa poluotvorenim ustima, sapleće se i pada ispred nas. Drugari mu prilaze i pomažu. Ja stojim sa rukom u ruci svog pratioca, ne znajući kako da odreagujem. Sve je to snimio moj pratilac. Samo je ćutao. Ništa nije hteo da pita. Bilo je jasno da je nešto između nas postojalo. Brzo se neprijatna situacija završava.
Dolazimo do njegovog auta. Ulazimo. Pušta muziku, kreće pesma „ Strela sudbine“. Približio mi se. Pomerio je pramen moje kose. Počeo je da mi miluje lice i peva: „ Kad pogodi te strela sudbine, a ti idi i poljubi je....“Naslonio je svoje usne na moje. Ljubili smo se dugo, poželjno, strastveno. Srce hoće da iskoči iz grudi. „Gde da vozim?“ -pitao je.
„Voziš me do tvog hotela, a ja onda idem kući.“ – rekla sam.
Nisam htela da zna gde živim. Vozili smo se gradom. Stao je ispred hotela.
„ Možemo do moje sobe, ali mislim da je pametnije da idemo kod tebe.“- rekao je.
Pogledam ga sa nevericom. Ne mogu da verujem šta sam čula. „ Pa zar on misli da sam toliko laka?!“ mislim u sebi.
Odgovorim mu obrusito: „Ako si mislio da ću zato što si prešao toliki put samo da bi me video, ja pasti na to i spavati sa tobom, grdno si se prevario! Loše si me procenio. To me vređa!“
Hvatam se za ručicu auta da izađem. Hvata me za ruku i kaže:
„Stani, nisam to mislio. Loše si shvatila. Evo obećavam da te neću taknuti dok mi ne dozvoliš.“- kaže on.
Ne verujem mu. Zvoni mi telefon koji prekida neprijatnu situaciju. Čujem glas drugarice koja me je pozvala da proveri da li je sve u redu.
„ Sve je u redu. Ne sekiraj se.“ odgovaram.
„Sad si prepuštena samoj sebi. Do sad sam te ja čuvala, sad ti moraš da čuvaš samu sebe.“ bile su njene reči.
Nastavljamo diskusiju. Pali auto.
„Gde živiš?“ -pita me.
„Pusti me, hoću da izađem. Nema potrebe da me voziš kući.“ - kažem.
„Ne, vozim te kući!“ -bio je izričit.
Pričala sam mu gde treba da vozi. Staje ispred moje zgrade. Parkira auto. Gasi ga.
„Idemo.“ -rekao je.
„Ne idemo nigde!“ -rekla sam odsečno: „Ja idem svojoj kući, a ti se vraćaš u hotel!“
U tom trenutku me je poljubio i strasno prigrlio sebi.
Ostali smo u kolima. Pričali. Ljubili se. Smejali. Nakon ne znam koliko vremena, krenula sam.
„Jel mi sad veruješ? Obećao sam ti da te neću taknuti i održao sam obećanje. Jel vidiš koliko mi značiš?“ rekao je.
Ćutala sam.
„Veoma cenim i poštujem to što si ispoštovao moju odluku.“- odgovorila sam. Poljubili smo se još jednom pred moj polazak. Izašla sam iz auta i otišla kući.
Ovoga puta ni mi je ne pratimo kući. Možda sledeći ili neki drugi? Udaljava se od nas lakim koracima, čini nam se da treperi. Sa leđa joj ne vidimo osmeh, možemo samo zamisliti. Polako ulazi u zgradu, ne osvrće se. Nestaje iz našeg vidokruga.
Ostaje nam samo da sačekamo da telefon zazvoni nekog drugog dana i vidimo je ponovo...







A dalje? Šta je bilo dalje? Nije valjda samo ljubljenje u kolima?
ОдговориИзбриши