Пређи на главни садржај

Drage muškarčine

 50 sivih na Balkanu   31/50   


JE*O VAS SEX!
Drage muškarčine ili da još bolje naglasim, "MUŠKARČINE" vi što mislite da ste po rodjenju uz "alatku" dobili i čarobni štapić da usrećite ceo ženski rod, moram da vas razočaram. Niste! 
To što mislite da su sve žene frustrirane i nervozne jer nemaju redovan sex, opet moram da vas razočaram. Da živite u osamnaestom veku vaše mišljenje bi možda i bilo uvaženo, ovako, žao mi je, nije. 
Šta redovno izaziva stres i nervozu kod žena? Na primer gomila obaveza počevši od kuće gde opet vi, gospoda se umorite na poslu pa morate da se odmorite do večernje akcije jelte. Dok vam žena opere, opegla, skuva, očisti i namiri potomke. A onda tu je posao. Znate, i žene rade. Podjednako kao i muškarci. Nekad i više. A onda kad istrče u vrtić, školu i konačno stignu na posao dočeka ih šef koji ima isto mišljenje kao i vi, da je bogom dan zbog "visuljka" pa tu istu ženu na isti način ponizi. Jer je nervozna jer sinoć nije dobila dozu sexa. A ne zato što je manje plaćena za isti posao kao muškarac. Još ako je sama ili razvedena, pa naravno da je nervozna jer je niko ne održava zar ne? 
Da vam kažem, odvratni ste. I ponavljam, medju nogama vam ne visi čarobni štapić. Da je toliko bitan ne bi se prodavao u svakoj apoteci. Zamenljivi ste itekako.
I još nešto. Pre nego što i pokušate da se uvučete ženi u gaće, uvucite se prvo u srce. Pažnjom, razgovorima, znate to je ono kad saslušate. Kad pridržite vrata ili stolicu. Budite dzentlmen. Naučite da preuzmete obaveze. Budite oslonac i podrška. Bilo da ste u braku, vezi ili slobodni. Ni u braku niste bogom dani.
A žena ko žena, sve uzvrati. Pa ono što daš to i dobiješ. 



Da napišem ovaj tekst navela me baš ova slika uz koju sam dobila i poruku da je redovan sex bitan za zdravlje, a očigledno pošiljilac smatra da je on lek. Pa sam eto primorana da i njemu i svim ostalim koji su u toj kategoriji objasnim neke stvari. I to ovako javno. I ne, nisam kivna na muškarce. U stvari imam sreću da poznajem neke kojima nije ispod časti da napišu lepu reč, posvete pesmu, vole istinski, budu muškarci onda kada treba da budu. I zamislite, naravno da i oni uživaju u sexu ali itekako umeju da vole i poštuju. Čak i na daljinu. I takvima skidam kapu.  Skoro pa izumrla vrsta. Ali skoro. Još uvek vas ima, pa se iskreno nadam da će neki naučiti ponešto od vas! Takvog vredi tražiti. Takvog vredi čekati. A kad se konačno pronadje, taj se ne pušta. I dobiće ne samo sex već srce. Takav postane centar ženinog sveta. Sve manje od toga nije vredno truda. 

                                                                                       Dragana Đorđević

Коментари

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...