Пређи на главни садржај

Nekad želim kraj

 50 sivih na Balkanu   28/50


Jedna priča se završava. Druga se nastavlja. Kuda? Ne znam. Nekad želim kraj. Nekad nastavak. Nekad želim da se prosto probudim i da se ništa do sad i nije dogodilo. 

"Vidiš- pokazuje mi u daljini brdo prekriveno snegom- ono su sve putevi kroz šumu." Znam, odgovaram. 
"Ne možeš da ih vidiš u proleće leto i jesen. Krije ih lišće. I suvo i zeleno. Krije ih i sneg kad jako napada. Tek se nekad ovako vide. Lepo je, zar ne?"
Zanimljivo jeste. I to je još jedan pokušaj da mi pokaže kako i zima može da bude lepa. 
Ne volim zimu. Nikad je i nisam volela. Ne volim hladnoću koja štipa a sneg mi je tek toliko lep dok padaju krupne pahulje i sve ne pobeli. Uvek je pokušavao da mi pokaže nešto lepo tamo gde ja ništa lepo ne vidim. Tako je bilo i sada. Medjutim samo me je naveo na razmišljanje. Drži me za ruku dok se naslanjam na njega i razmišljam o onome što je rekao. Pogledam ga kao da želim nešto da pitam ali ni sama ne znam šta. I onda razmišljam o rečenom. 

Da, zelenilo sakrije sve to. Kroz zelenilo ne vidimo neke skrivene stvari iza. Da li je tako i u životu? Ako zima ogoli drvo, videćemo dalje, kroz njegovu krošnju. Da li vidimo jasnije ili dalje. Kako to utiče na nas? Da li sada mogu da vidim dalje, dublje, jasnije? Da li postajem svesna nekih stvari? Želi li srce da prihvati ono što mu oči pokazuju? Nisam sigurna. I dalje živim za momenat bez planiranja. Ne umem da igram taktike i planiram poteze. Osećam da smo sa godišnjim dobima napravili pun krug i mi. Da smo opet negde na početku. Da li ovog puta želim da ovaj krug ide drugačije? Nisam sigurna. Negde osećam borbu izmedju srca i mozga. Povremeno osećam potrebu za oslobodjenjem. Ali, srce previše puta povredjeno odbija da prihvati borbu i bol koja sledi. Tu već gubim sebe. Ne prepoznajem ko sam. I nastavljam dalje. Neka druga ja. Stvorena od strane njega, prilagodjena njemu. Čekam da vidim kuda ovaj novi krug vodi. Želela bih da imam tu moć da znam unapred, ali to već nije život. Kada bi znali šta nas sutra čeka, danas bi izgubio svoje čari. Život ide dalje. Kuda, videćemo. 
Priča se nastavlja...

Коментари

Популарни постови са овог блога

Prijavi nasilje - zakon je na tvojoj strani

  Zakon kao slovo na papiru jeste na strani žrtve, ali tu nastaje jedan problem, u praksi je sasvim drugačije. Broj prijavljenih slučajeva porodičnog nasilja: 2025. godina Na nivou Srbije se procenjuje da je bilo više desetina hiljada prijava. Primera radi, u jednom gradu (Kragujevac) bilo je preko 1.000 prijava u toku godine.  Na nivou države, prema ranijim trendovima tužilaštva i policije: godišnje se evidentira približno 25.000 – 30.000 prijava nasilja u porodici  2026. godina (do sada) Pošto godina još traje, nema konačnog broja Ali prema istom tempu: do sada (prvih nekoliko meseci) procena je 10.000 – 15.000 prijava. Ukratko godišnje: ~25k – 30k prijava 2020–2025 ukupno: ~160k+ slučajeva realni broj nasilja je značajno veći! Kako su slučajevi raspoređeni (procena) Veći gradovi (npr. Beograd, Novi Sad, Kragujevac, Niš) čine oko 55–65% prijavljenih slučajeva ali imaju i veći deo populacije (~60%) Kada se gleda po glavi stanovnika: stopa je niža ili približno ista ne...

Hyde Park

Nijedna slika, nijedna reč, nijedan prikaz, ništa stvoreno ljudskim umom ne može da pripremi nikoga za London. Nisu smišljene takve reči, nisu smišljene takve slike. Postoji nekoliko gradova koje reči i slike ne opisuju, Moskva, New York, Dubai, New Delhi, Bangkok ali broj jedan je London. Slike samo stvore utisak da je nešto poznato, rečima se ne veruje. London prkosi umu. Posle "obilnog" doručka izlazimo iz hotela. Pogled mi se uglavnom zadržava na prodavnicama hrane sve do ulaza u Hyde Park. Ogroman je, lep je, nestvaran je. Osećaj je verujem isti kao kada se naiđe na oazu u pustinji. Ustvari taj osećaj znam, nije isti, tip osećaja je isti. Nešto što odudara, kao spa centar u ključalom vulkanu. Jezero, skulpture, šetači, trkači. Dan je sunčan u Londonu. Život je lep. Princeza Dajana je trčala ovom stazom. Piše. Piše na asfaltu na stazi u parku. Ubrzo klupa. Princeza Dajana je odmarala na ovoj klupi. Ubrzo natpis. Princeza Dajana je dolazila iz ovog smera. Već...

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...