Пређи на главни садржај

Kraljica Tajni


 50 sivih na Balkanu  37/50


Već nekoliko dana uporno pokušavam da iz tebe izvučem nešto što si skrila od mog pogleda. Kada bih znao šta, ne bi bila tajna. Vešto, kako samo ti znaš, izbegavaš sve moje zamke još više me uvlačeći u klupko u kome obična radoznalost prelazi u želju pa u neophodnost da nešto saznam i sve više mi se čini da sam samo pion u igri koja traje od nastanka vremena, od trenutka kada je prvi proton privukao prvi elektron.

Onda shvatam da je stalno tako, oduvek. Nikada nijedan kraj nije bio kraj već nagoveštaj novog tako da se sve što se događa prepliće bez pauzi. Efekat je očigledan, omamljen sam tobom. Postala si mi neophodnost, droga sa koje nema skidanja. Stalno činiš da se osećam važnim, čak pomalo i uobraženim. Jasno je da imam razloga za to, biti sa takvom ženom jeste sasvim dovoljan razlog. Još kada bi to bila stvarnost? Kada bi postojala izvan mojih snova.

Psyche Receiving Cupid's First Kiss (1798), by François Gérard


Koliko tebi prijam ja, moja kraljice tajni? Koliko ja tvojih snova mogu da pretvorim u realnost? Ne dopuštaš mi takva pitanja. Malo i nedovoljno je reći da te obožavam, malo i nedovoljno je reći da te volim. Ja koji sam uvek ismevao ljubav, smatrajući je izmišljotinom stvorenom da se ljudi drže pod kontrolom i proizvodom naklapanja i maštanja nezadovoljnih domaćica, sada dolazim do toga da ti pišem pesme, da po čitav dan smišljam i maštam kako postajemo jedno, ne dva tela u zanosu, već samo jedno i večito jedno, jedan um, van celog sveta, večito na pustom plutajućem ostrvu koje se probija kroz džunglu ljudi. 

Na tvoj oltar prinosim sebe, kao poklon, ne kao žrtvu. Ljubav nije žrtva već dar. Ljubav nikada nije nesrećna, ni tužna, ni tragična. Sam sebe iznenadim kada shvatim koliko ljubav nije pojam već živo biće koje traži da se hrani, da se oblači, neguje, širi. Ljubav nije samo osećaj u grudima već jedno meraklijsko biće uvek željno da se dvori a nesposobno da se održi samo za sebe, nesposobno da se brine za hranu, vodu, čistoću, zdravlje. Možda je zato izraz voditi ljubav dobar i adekvatan a pogrešno se koristi da opiše nešto drugo.

Ti si, moja kraljice tajni, otkrila tajnu vođenja ljubavi. Naravno ako si već kraljica tajni to je i samo po sebi logično. Ljubav sa tobom je čarolija iz sveta bajki a tako realna. Pitam se nekada da li si prikaza ukazana samo meni od strane boga i da li postojiš u nekom drugom svetu sem mog. Negde na nebu je tvoj dom. Negde na nebu živiš večno a sada si sišla među nas obične smrtnike da nam kao kap kiše u pustinji budeš san.

Osećam da ti živiš večno. Možda u raznim telima. Ti si moj prototip prave žene kojeg prepoznajem u pričama od davnina do sadašnjih i budućih dana. U svakoj generaciji se pojavi neka priča ili legenda o tebi, već prilagođena uslovima i podneblju. I uvek postoji verni pratilac koji ispisuje reči. U ovom životu sam to ja. Ove reči su posvećene tebi o moja kraljice tajni.


Коментари

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...