Пређи на главни садржај

Gledam tvoje slike


 50 sivih na Balkanu  zadnjih deset


Gledam tvoje slike i kako se smešiš na njima. Zamišljam kako prstima prelazim po tebi i baršun, svila ili koža se topi u mojim prstima. Klizim po ekranu, naravno moje slike se uvek nalaze u digitalnom obliku, kao Alisa se trudim da pronađem svet iza stakla a taj svet mi iza oka hrli u susret i ljubim te prstima i svlačim te očima i jezikom pišem po tebi male sitne lascive reči moje požude. 

U mom svetu si uvek nasmejana, srećna i podatna. Da li je stvarnost slika moje tmine, tamnica satkana od nedodira, od nereči, od nepogleda od nestvarog skrivanja istine, san o svetlu kroz zatvorene oči, usnula moć koja čeka da zaspi, jegulja koja uvek isklizne, dah prašine starog ormara nakvašenog buđi. 

Ali, postoji tvoje lice iza ogledala, maziš me obrazom, u snu te ne čujem, u mojim snovima samo ja vrištim. Tvoje oko se pomalja iz sene, gleda me sa neskrivenom željom dok ti se kosa uvija oko mog obraza. Ljubim ti vrat, dahćem, tražim nešto više od dvodimenzionalne slike u staklu zamrznute za moju radost. Željan sam te, bestidno, gledam kako u misli dolaze tvoje grudi, kako se bradavice na njima uzdižu.




Prikradam ti se u san. Čekam da zaspiš, znam da ti to teško ide. Ko će izdržati duže, čija zora će svanuti ranije, ko će kome doći u san? 

Gledam kako ti se polako spuštaju kapci, osećam tvoj dah i disanje, usklađujem tako dišemo istim ritmom. Gledam tvoju kosu na jastuku kako pada kao vodopad prelamajući se o ivice posteljine i spavaćice, pidžame.  Sa druge strane kreveta ja sam skoro bez odeće. Prelazim preko tvojih obrisa. Ti sa svoje strane kreveta u svom gradu a ja na svojoj u mom gradu. Kilometri između nas.


Muzika te nosi, ustaješ, igraš, haljina se sa okretom digne do struka, povremeno mi priđeš i ljubiš me. Ja te gledam, lažem, proždirem očima čak i u tvom snu, zavaljen u stolicu dok mirno ispijam neko piće. Svaki put kada haljina poleti, srce mi poskoči a krv ubrzano krene niže. Završava pesma, trčiš, sedaš mi u krilo i grlim te i ljubim te. Popiješ gutljaj i vraćaš se ritmu. Opet poljubac, pa još jedan, pa još, igra, okret, haljina.


Lep san, ko ga sanja ovaj put?
 

Коментари

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...