50 sivih na Balkanu - anonimna autorka
Pesma se čula u pozadini.
-Hmm...
Izgovorila sam tek da prekinem tišinu.
-Šta?
-Pitam se... Šta to tebi govori srce?
-Šta tebi govori tvoje?
-Prva sam pitala.
-Govori mi... Da ne mogu ili bolje rečeno ne želim dan u kom nema tebe. Dan kada te ne vidim je izgubljen dan. Dan kad ne čujem tvoj glas. Kad se ne nasmeješ samo za mene. Nema smisla. Govori mi da mi trebaš. Kad si mi blizu imam osećaj da mogu da letim. Kad te nema razmišljam gde si i šta radiš. Da li te je neko rastužio. Osećam nemir. Osećam da si nezaštićena, tako nežna, da može nešto da te povredi. Zbog toga osećam i strah. Strah da mogu da te izgubim. Govori mi da te držim blizu, baš tu, da čuješ otkucaje. Tu si bezbedna. Tu mogu da te čuvam i štitim. Tad si samo moja, daleko od surovog sveta.
Pogledala sam ga u oči. Pogled mi je bio poznat, onaj pogled gde pokušava da zaista stvori štit izmedju mene i realnog sveta, pogled je pokazivao ono što je govorio. Vratila sam glavu na njegove grudi.
-Šta tebi govori tvoje?
-U stvari mislim da mi govori da sam našla polovinu koja mu je nedostajala. Polovinu koja se savršeno uklapa. Onu koju sam toliko čekala i tražila. Govori mi da si ti taj koji piše moje bajke. One o kojima još uvek maštam. Ti si onaj kog provlačim kroz sve omiljene likove iz knjiga i filmova, njihove osobine uporedjujem sa tobom. Tebi jedino dozvolim da vidiš moje slabosti. Zato ti delujem nežno i suviše lomljivo za ovaj svet.
Zagrlio me jače. Prstima je šetao po mom ramenu. Minuti su prolazili, a delovalo je da vreme stoji. Uživala sam u tome.
-Spavaš?
-Ne. Znaš da ne mogu da zaspim dok me češkaš. Izvlačiš me iz sna.
-Da li želiš da prekinem?
-Ne. Drži me budnu. Ne želim da zaspim.
-Zašto?
-Muče me snovi. Ne želim da spavam. Loši su, plaše me.
-Šta sanjaš?
-Ne znam. Uglavnom se svi svode na isto. Neobjašnjiv strah i haos. Uvek bežim, uvek tražim neko sklonište.
-Zašto me ne zoveš u snu?
-Zovem te. Ali te jedva dozovem. Nekad iskačem iz sna dozivajući te.
-Da li se pojavim?
-Uglavnom da. Uglavnom te na kraju nadjem. I to bude kraj sna.
-Vidiš, čak i tamo sam tu za tebe. Spavaj sad. Tu sam. Čuvam te.
Lagano sam tonula u san. S druge strane čekao me košmar. Već neko vreme se ponavlja. Opet bežim kroz uluce koje gore. Opet tražim utočište, bežim ne znam od čega. Prati me zvuk od koga se ježim i nesvesno počinjem da stiskam rukama, trzam se i... Osećam tu je.
-Ššššš... Tu sam. Sanjaš...
Preneo je to na moj san. Osetila sam ruku kako prelazi preko moje kose i privlači uz sebe. Našla sam utočište. Zvuk je utihnuo, ulice više nisu gorele. Bio je tu. Čuvao i od snova.
Коментари
Постави коментар