50 sivih na Balkanu, anonimna autorka
Da li verujete u svoje snove? Da li su oni predskazanje? Da li vam se desilo da sanjate nešto i da se to što sanjate desi? Odgovori su individualni. Za mene snovi nose neku poruku, imaju neko značenje. Sanjam često. Snovi su mi vrlo čudni. Uglavnom neka jurnjava, planine, padovi i usponi. Neki su se čak desili i na javi. Znate onaj osećaj kad vam se nešto dešava, a vi znate šta će dalje biti, sve vam je poznato. Jedan neobičan san ću podeliti sa vama.
Noć. Ulazim u stan. Nepoznat mi je, a znam da je moj. Sobe polukružne. Takvih zgrada nema u mom kraju. Osećaj mi poznat. Već sam ga jednom sanjala. Dopiru zvuci muzike sa harfe od spolja. Prilazim prozoru. Prizor je neverovatan. Vile i vilenjaci plešu. Voda koja se sliva iz fontana žubori. Ptice sa okolnog drveća cvrkuću. Opojni miris prelepog cveća ulazi mi u nozdrve. Uživam. A onda odjednom voda nestaje, zemlja puca praveći pukotine, a vile i vilenjaci se pretvaraju u grozna čudovišta. Jure me. Pokušavam da bežim. Jedno čudovište me hvata za noge. Srce bije ko ludo. Trzam se u krevetu pokušavajući da se oslobodim čudovišta. Vrištim. Budim se vrišteći sva u znoju dok telo drhti. Plašim se da zaspim da mi se san opet ne bi vratio. Sklupčana sedim zureći u jednu tačku i razmišljajući šta znači ovaj san.
Posle dve nedelje shvatam. Moja prošlost me proganja. Izbrisala sam ga dva puta, pokušavajući da pobegnem od njega. Zbog sebe, da ne mučim više sebe, da ne patim više. Uvek bi nalazio načina kako da me vrati. Vilenjak, koji bio u početku, divan i očaravajući se pretvorio u bezosećajno, grozno čudovište. Muči me. A onda odlučuje da stavi tačku na sve i da me ostavi na miru. Čudno. Skinuo je masku vilenjaka i pokazao svoje pravo lice. Hladnokrvnost, ravnodušnost, sebičnost, proračunatost. Plaši se za sebe, da on ne bi bio ugrožen. Nikad mu nije bilo stalo do mene. Kažu napad je najlakša odbrana. Najlakši izlaz je optužiti drugog da je on kriv za sve, ne razmišljajući da li ga povređuješ ili ne. Nestalo je sve. Samo je ostala jedna velika praznina. Nešto što je postojalo je isparilo. Hladan pogled. Reči izgovorene tek radi reda. Sve je se u jednom trenutku razbilo na hiljadu komada. “Da li je sve bila samo gluma od početka? Da li je on samo hteo da zadovolji svoje nagone?” pitanja čije odgovore nikad neću saznati. Bol i osećaj oslobođenja se komešaju u meni. Bol izazvana saznanjem da je sve to bila samo igra za njega. Bolno je znati da je neko iskoristio tvoju dobrotu i iskrenost. Mnogo sam dala sebe u tome, a dobijala sam samo mrvice. Najgore je što su mi te mrvice bile dovoljne. Koliko sam samo pogazila sebe. Zbog koga? Zbog nekog ko toga nije vredan. Nekog ko ne zaslužuje moju ljubav. Trebaće mi vremena da sve zaboravim. Znam da hoću. Biće to samo jedno gorko iskustvo u mom životu, koga ću potisnuti iz svoje memorije. Izbrisaću svaki njegov trag. Svaku njegovu otpevanu pesmu. Svaku njegovu izgovorenu laž. Ničega više neće ostati od njega. Jedna vrata su se zatvorila. Sad ću obazrivije birati vrata koja ću da otvorim. Koračaću uzdignute glave ka novim pobedama. Neću više dozvoliti sebi da mi se ovo ponovo. Kako kažu na greškama se uči. Ovu lekciju iz svog života sam savladala i više nego odlično. Ne trebaju mi više učitelji. Jedan je bio dovoljan. Ljudi kažu posle kiše dolazi sunce. Tako i ja željno iščekujem kad će sunce opet ogrejati i kad će toplina opet ući u moje srce. Znam da će me na sledećim vratima čekati neko ko će da me voli iskreno, duboko, ko će da me voli takvu kakva sam, kao kompletnu ličnost, sa svim mojim vrlinama i manama. Sad mirnije spavam. Čudovišta me više ne proganjaju. Nema više patnje i boli.
Коментари
Постави коментар