Ovo mi liči na one intervjue o filmovima gde učesnici objašnjavaju svoje viđenje. Ustvari nije to. Možda je ovo umesto predgovora svim knjigama koje budem napisao. Avantura ovih likova u knjigama se već protegla na 6 knjiga.
- Slušaj, tvojoj knjizi treba egorcizam - ovo je rečenica koju je izgovorila jedna od mojih najdražih prijateljica, Dragana, negde još u doba pisanja druge verzije prve knjige. Mogu reći da se to proteglo i na ostale. Noćas su mi volšebno nestali neki tekstovi i slike. Tekstove sam sačuvao jer me je davno jedan mudri čovek naučio da sve što je bitno pošaljem meilom nekome. Ostane sačuvano. Slike su, bojim se, nepovratno izgubljene i žao mi je. Neke su neprocenjivi dokumenti jedne stvarnosti koja se dešavala. Nema ih. Pomirio sam se. Ostaju samo uspomena pretočena u reči. A te reči u rečenice, rečenice u priče a priče satkane u romane.
Prva knjiga
Prva knjiga je bila zamišljena drugačije. Mislio sam da nekako protegnem na stotinjak stranica, ako uspem. Eto da mogu i ja da se pohvalim da imam knjigu. Prevario sam se.
Znam, mnogi misle da su knjige samo predmet. Ma kakvi. To je živo. Jogunasto. Ponašaju se nekada kao tinejdžeri a nekada kao starci kojima je dosadno. Ali, jedu džigericu, mogu da potvrdim.
Knjigu su počele da pišu dve osobe, jedna devojka sa ženske a ja sa muške. Nakupilo se tu bilo skoro 500 stranica. Kada je konačno usklađena verzija i nakon što je par ljudi dobilo čir na želucu zbog mene i stalnih dosađivanja i propitivanja, devojka je odustala. U tuđe odluke i motive nikada nisam ulazio, neću ni sad. Poštujem odluku iako mi je u tom trenutku prilično teško pala, mislio sam da će se srušiti svet. Gledam u odšampan tekst, podebeo (znam ljudi su debeli a knjige opširne ali ovo nije knjiga nego iluzija) dok mi onaj đavo ili anđeo na ramenu šapuće - Rekao sam ti da ti nisi pisac, nisi trebao da se trudiš, nisi ti za ovo. Onda ga je onaj drugi šutnuo i rekao - Brate, mani anđele, sad malo mi đavoli.
Nova verzija je napisana iz korena. Manje je ljubavna, manje je nežna, manje je pitka. Zato je više eksplozivna. Bukvalno.
Druga knjiga
Završio sam drugu knjigu. Kako su u knjizi stvarne ličnosti, bio je red da ih pitam šta misle. Ovo je copy/paste odgovor jednog od glavnih likova:
"Ti si lud, ti si zaista lud. Znala sam da si lud ali si sada konačno preterao. Ko ti je rekao da napišeš istinu? Knjige su fikcija a ne istina. Ne želim da se zna šta se dešavalo, ne želim da drugi znaju."
"Čekaj, ko može da zna? Niko nema pojma da se radi o tebi, niko ne zna da si deo ovih događaja, niko ni ne zna da su istina."
"Kako niko? Ja znam. Ne želim da otvorim knjigu u kojoj je realnost, i to moja realnost. Stvarno, ko bi znao da sam ja? Moje godine, moje zanimanje, moj život, moj opis do tančina.
"Preteruješ"
"Napiši nešto drugo. Da nisam ja, da je neka druga."
I šta sam mogao? Opet krenem iz početka. Nije bilo previše izmena, jedva sam promenio 384 stranice od 404 (neformatirano je svaka knjiga 404).
Treća knjiga
Nju je obeležila moja bolest. Tokom pisanja sam uspeo da tri puta budem teže bolestan. Dobar deo stranica je napisan dok sam bio u nekoj vrsti bunila. Tokom treće bolesti, kovida, delovalo je da je stanje prilično ozbiljno. Dao sam uputstva kako da se roman završi ako mene više ne bude.
Ostale knjige i ponovno poboljšavanje prve tri
Sreo sam je sasvim slučajno, na ulici. Pričali smo dugo, čak minut i 38 sekundi. Tokom razgovora je nastao jedan novi lik. Prosto sam morao da ga ubacim i u prve tri knjige. Gde je jedan, tu su uvek još pet ili šest likova. Ispričala mi je nekoliko priča, morao sam da ih prigrabim, kakav bih pisac bio ako ne jurim za idejom.
- Dragana, sreo sam novi lik.
- Kako to misliš? Gde si sreo?
- Na ulici. Moram da prepravim malo tekstove. Ubaciću je u knjigu.
- Prvi put si je sreo i menjaš, reci mi koliko stranica?
- Pa sve zajedno, ne više od oko 980.
- Nadam se da joj nisi rekao?
- Malo sam nagovestio.
- Jadna žena. Pobeći će na Mars.
Nema razloga da beži. Naučen iskustvom iz druge knjige, likovi, junaci romana, žive samo u knjigama. Nemaju ništa sa životom. Šta bi i imali? Šta uopšte znamo o tuđim životima? Znamo li drame koje im se dešavaju, znamo li koje ih misli i ideje vode? Koliko uopšte mogu znati o nekome koga sam video samo par minuta u životu.
Dakle, ako neko nekoga prepozna u knjizi, to je sasvim slučajno. Ako neko prepozna sebe i to je slučajno. Radnja se dešava u budućnosti. Ako sam pogodio događaje iz nečijeg života to je samo zato što ne znam za njih, da nešto znam iz tuđih života, to ne bih iskoristio.
Obrnuta slika Dorijana Greja. Odraz u ogledalu koji ima svoj život. Nakon ko zna koliko napisanih stranica konačno sam shvatio smisao pisanja. Život i besmrtnost. Napisani, likovi postaju živi i postaju besmrtni. Ko zna šta rade nakon što se zatvore stranice? Znam da ovi moji ne miruju, traže još prostora. I daću im ga. Dokle god mogu da živim i pišem.
Коментари
Постави коментар