Пређи на главни садржај

Šta kad je ljubav nemoguća?

 50 sivih na Balkanu   3/50

Pročitah upravo na blogu San i ljubav na Fejsbuku. I razmišljam. Divno je to. Divno je videti da još uvek tamo negde postoji neko pravo muško, koje se ne stidi da uputi lepe reči, pokaže pravu čežnju makar samo maštao o ženi koju sanja. Priznajem. Poznajem jednog takvog. Ponosna sam na njega. A znam nije on autor. 


Max Pixel

Ali ipak, ova priča me je podstakla da pišem o jednoj ljubavi. Skrivenoj. Tajnoj. Zabranjenoj. Nemogućoj ljubavi. Sreli su se slučajno. Nijedno od njih nije ni želelo ni planiralo vezu. I baš tada po nekom pravilu desi se ta nemoguća, zabranjena ljubav. Ne, to nisu želeli da priznaju. Ni sebi ni drugima. Ma kakva ljubav, kakva veza. Svako ima svoje brdo problema. Nemaju vremena za to. A ipak... 

Samo su se trudili da budu na istom mestu u isto vreme. Dani i noći razgovora. To ih je samo još više vezalo. Ali... Srušiti prijateljstvo zbog nečega što možda ne uspe?! Opet, ono muško koje svoje "nagone" (izvinjavam se ali se većina danas tako ponaša) gurne u drugi plan, ponaša se kao pravi džentlmen. Znate, to je ona vrsta skoro pa pred izumiranje. Željan samo njenog društva. Da je gleda, sluša. Nekad dodirne ruku. Žudi za tim usnama a ne prizna to. A ona... 

Pa i slepa bi primetila taj pogled. Pogled koji sve govori. A ipak nije dozvolila da prizna. Čekao je. Pravi trenutak da prizna ono što zaista oseća. Plašio se odgovora. Iznenađen što se i ona usudila da otvori to srce. I kaže šta je u njemu. Nežna povređena duša. Plašila se novih povreda. Kako je moguće toliko vremena provoditi zajedno a da se ljubav ne rodi? 



Moralo je doći do toga. I taj prvi nežni poljubac. I onaj zagrljaj kad celo telo drhti. I osećaj da je baš tu tvoje utočište. Baš se tu uklapaš. Baš tu vreme stane. I svet je savršen. A ipak, nisu smeli zajedno. Niko nije trebao da zna. Ne znam kako je to moguće. Kako niko nije video te poglede. Nežne slučajne dodire i osmehe. Biće to njihova tajna. Za sve druge oni su ništa. Prijatelji, kolege. To je to. 

Kolege koje se ne odvajaju. Ni posle radnog vremena. Koje uveg nadju način i razlog da baš tamo moraju otići zajedno. Više nikome nije ni bilo interesantno što ih vide zajedno. Svi su se već navikli. Nije više ni bilo zanimljivo nagadjati da li su zajedno. A ta ljubav. Ti dodiri. Svi ti dani, noći, jutra... Bila su ispunjena zagrljajima. Samo je bilo zažno nasloniti glavu na rame. Uhvatiti za ruku. Samo da vreme stane. Samo da jedno drugom šapuću sve te divne reči... 

Zar to ne bi trebala biti idealna ljubav. Ona iz bajke. Bi. Dok se realnost ne vrati. Dobila je ponudu za rad u inostranstvu. Sjajna prilika! Bodrio je terao da ode. To je sjajna prilika za nju. Za njega, ne. Da li je istina da kad nešto toliko jako voliš onda to pustiš? Ne slažem se s tim. Onda to nešto trebaš da stegneš, držiš i nikad ne pustiš da ode od tebe. Ipak, pozdravili su se, ona je otišla. 

Da li veze na daljinu uspevaju? Ne baš. To nedostajanje. To prokleto nedostajanje. U glavi hiljadu misli.  I jednom je puklo. Ta velika ljubav je pukla. Možda i nije tako velika. Ko je kriv? Ko je koga ostavio? Što se nije javio? Na jednom mestu mora biti. Uputila se pravo tamo. Besna, ljuta, rešena da mu kaže sve ono što je zabolelo i ono što bi njega bolelo. 

Ugledala je lice koje je tako dugo želela da poljubi. Oči su je tužno gledale. Znam, mrziš me rekao je. Da, mrzim te! Toliko da bih te mogla ubiti. A ipak...

Samo ga je zagrlila. Mrzim te koliko te i volim. Svesna da nisi za mene i nisam za tebe. Svesna da možda nikad nećemo uspeti. A opet te molim samo me drži tu na ramenu. Ne puštaj više da odem. Znam da je bolje. I pametnije. Ali srce, znate ona pumpa što joj je jedini zadatak da pumpa krv kroz vene, e ono boli. A grudni koš je prazan kad si daleko. Budi tu. Samo zagrli i ćuti. 



Šta sledi? Ne znam. Ne znaju ni oni. Zaglavljeni u ljubavi koja je na početku osudjena na propast. A probajte naredite srcu da nekog ne voli. 

Molim čitaoce muškarce da se ne naljute zbog onih par redova. Takvi koje sam tu nabrojala znam neće ni pročitati ovo ali ipak, ograda. 


Kao u svakoj dobroj ljubavnoj priči, ova priča je došla do mene. Anonimno. Bez želje da se zna ko piše. Kaže, tako je bolje. Ne želi nekome da stvori bol. Poštujem želju. Objavljujem priču onakvu kakva je pristigla. Izvorno. Ja sam u njoj osetio ljubav i nadu i neku duboku bol. Iako ne volim da se ne zna pisac neka ovo bude naša misterija, zagonetka, dama sa maskom.

Коментари

  1. A što anonimno? Ko još veruje u anonimne priče? Stisneš petlju pa kažeš ko si

    ОдговориИзбриши

Постави коментар

Популарни постови са овог блога

Ljubavno pismo

Draga, najdraža, što, priznaćeš nije teško da budeš, jer si jedina. Šalim se, nisi jedina ali si najvažnija. Nadao sam se da nikada neću pročitati ono što si ti napisala, jer to bi značilo da te nema a ja bez tebe ne umem, ne mogu i neću. To što ti čitaš moje pismo, znači da mi se želja ostvarila. Jednom davno čitao sam neku knjigu Stivena Kinga, znaš da ga obožavam. U knjizi je svoju ljubav slikao više od osamsto puta. Čak je obeležio sliku gde se vidi njena noga u cipeli, samo cipela i delić noge. Rekao sam tada sebi da je to ljubav. Znaš li koliko ja tvojih slika imam? Više od 12 hiljada. Neko bi rekao opsesija. Nije. Kada bih te video sa velike daljine, dok si još tačkica koja se ne može razaznati, znao sam da si to ti. Ta tačka je svetlela. I uvek kada te vidim moje lice je otišlo u osmeh. Nikada mi nije dosadilo to da te vidim. Uvek nova, nikada ista i nikada monotona, nikada navika. Umeo sam da te vidim u mraku, u drugoj prostoriji, kroz zidove. Sada me više nema. Ostao sam ...

Šolja kafe i uspomene - drugi deo

 Ne znam da li im je to bio cilj ali konačno su uspeli da me probude bučnim razgovorom u susednoj sobi. Bacila sam pogled na zidove oko sebe. U levom ćošku stajala je fotelja i crveno plišano srce sa belim "volim te" slovima na njoj, sat na zidu u obliku zaljubljenog smajlića pokazivao je 9:45, na krevetu pored mene sedeo je na jastuku mali žuti plišani zec u kariranim pantalonicama na tregere i šargarepom u ruci. Gledao je u mene svojim plastičnim očima. Pitala sam se odakle je on došao, ne u krevetu, to sam navikla da bude uvek tu negde, ostavljen toliko puta da me gleda kad se probudim, već kako je došao uopšte do nas, neka zaboravljena uspomena? Onda sam shvatila prazninu kreveta i vratila se u realnost. Naterala sam sebe da ustanem pre nego što me opet proguta.  Glasovi su i dalje dopirali do mene, vodio se izgleda neki mnogo bitan razgovor, krenula sam ka njima. Ulaskom u sobu nastala je tišina kao da je upravo ušao neki duh a svi prisutni uperili pogled ka...

Ko si ti?

50 sivih na Balkanu    anonimni autor -Ko si ti?  -Zar me ne prepoznaješ? -Zar bi trebalo!? Ti si čovek koji me danima prati. Gde god se okrenem, tu si. Zašto me pratiš? Zašto me posmatraš? Šta želiš od mene!?  -Nadao sam se da ćeš me prepoznati. Godine su me izgleda previše izmenile. Ja tebe poznajem. Poznaješ i ti mene, na neki način, poznaješ mladju verziju mene... -To je smešno! Tako nešto je nemoguće... -I to kažeš ti, koja je uvek verovala da postoji nešto...  -Nešto kao? Putovanje kroz vreme!? U to čak ni ja ne verujem! -Veruješ. I već znaš ko sam... -Manijak?! Šta hoćeš od mene!?  -Da te upozorim. Da me saslušaš, da me sprečiš da napravim grešku... Da sprečiš sebe... -Mislim da bi ti dobro došao psihijatar.  -Zašto me onda još uvek slušaš? Zašto ne pobegneš? Ličim ti sada na nekog. Nekog koga si poznavala. U stvari poznaješ, ali ne znaš šta sledi. A ja znam. Jer sam doživeo. Proživeo i preživeo. Preživlj...